Skandal


Faza posuđivanja umjetničkih stilova, neizbježna kod svakog početnika, primicala se kraju. Dalí je odjednom osjetio snažan poticaj da stvara djela pretrpana suvremenim seksualnim simbolima. Slike koje su potom nastale, primjerice Med je slađi od krvi (1926.) i Pogrebna igra (1929.) na kojoj je prikazan lik zaprljan izmetom, izazvale su skandal u Barceloni i podigle obrve nadrealista u Parizu. Dalí je tek ušao u dvadesetu, ali je zrelost njegovih djela postala sve očitija.

Unatoč skandalu koji je pratio njegovo ime, katalonski kritičari su bili oduševljeni, nestrpljivo očekujući da nova zvijezda slikarstva popularnošću osvoji velikog susjeda – Francusku. Jedan od kritičara je napisao: “Rijetko koji mladi slikar iskazuje toliko samopouzdanje kao Salvador Dalí, sin grada Figuerasa.”

Skandal je privukao nadrealiste, koji su se zainteresirali zbog njegove ekstravagantne osobnosti i njegovih neobuzdanih djela. Poduzetnik Camille Goemans poslao je Dalíju 3000 franaka za tri slike, koje je umjetnik mogao sam izabrati te je izjavio da će sve njegove radove izložiti u svojoj pariškoj galeriji.

Kruna svega bio je događaj, koji će u potpunosti promjeniti Dalíjev život; bila je to zabava na kojoj su, među ostalima, bili vodeći nadrealisti, Luis Buñuel, René Magritte i što je najznačajnije Paul Éluard u pratnji supruge Gale.

Pogrebna igra
1929. Pogrebna igra

Med je slađi od krvi
1926. Med je slađi od krvi

 

 




Helena Deluvin Diakonoff, poznatija kao Gala


Jedan od događaja koji je Dalíju promijenio život je bila zabava, na kojoj su među ostalima prisustvovali i Luis Buñuel, René Magritte sa suprugom, te Paul Éluard čiji portret je naslikao te godine i njegova supruga Gala. Gala, tada Éluard, bila je ruska imigrantkinja rođena kao Helena Deluvin Diakonoff , 11 godina starija od Dalíja. Gala je, kako je i sam Dalí rekao, bila utjelovljenje njegovog dječačkog sna te utjelovljenje ženskog lika koje je on ranije prikazivao u likovima mladih, ali i zrelijih žena na njegovim slikama. Ona je izgledala isto kao i žene koje je Dalí portretirao ili zamišljao, a najveća sličnost između Gale i Dalíjevih mladenačkih snova može se vidjeti na slici Djevojka iz Ampurdána (1926.).

Opće je vjerovanje da je Dalí možda bio djevac kada je upoznao Galu, koja je bila udana i poznata po dugoj listi ljubavnika.

Iako nije bila omiljena među onima koji su ih poznavali Dalí je bio njome očaran. Povjesničar umjetnosti John Richardson kaže da je Gala bila „jedna od najodvratnijih žena s kojom je veliki umjetnik ikada bio. Svi koji su ju znali su ju i mrzili“.

Pogrešno misleći da je ona ovisnica, nakon što Salvador nije želio prekinuti njihov odnos njegov dominantni otac ga je razbaštinio. Simboličnom gestom prije preseljenja u Pariz k Gali, Dalí je obrijao glavu i svoju kosu pokopao na plaži.

Salvador_Dali_Gala




Galina biografija


Gala Dalí (1894. – 1982.), poznata jednostavno kao Gala, bila je supruga, prvo, Paula Éluarda, onda Salvadora Dalíja, kao i inspiracija za njih i za mnoge druge pisce i umjetnike. Bila je tajanstvena i vrlo intuitivna žena, koja je bila u stanju prepoznati umjetničkog i kreativnog genija kad ga vidi, imala je veze sa nizom intelektualaca i umjetnika.

Rođena kao Elena Ivanovna Diakonova u Kazanu, Rusko Carstvo. Djetinjstvo je provela u Moskvi. Imala je dva starija brata, Vadim i Nicolai, i mlađu sestru Lidiju. Sa svega jedanaest godina ostala je bez oca. Njena majka se kasnije preudala. Sa očuhom Gala gradi dobar odnos zahvaljujući kome je uspjela steći dobro obrazovanje.

Bila je briljantan student, završila je MG Brukhonenko akademiju za mlade dame s vrlo visokim prosjekom. Sa tom diplomom mogla je postati nastavnik u osnovnoj školi ili davati kućne poduke. 1912. godine pogoršanjem zdravstvenog stanja njena obitelj ju šalje u Švicarsku na liječenje. Tamo upoznaje mladog francuskog pjesnika Paula Éluarda, i zaljubljuje se. Imali su samo sedamnaest godina.

Njihovo prijateljstvo nastalo je iz njihove ljubavi prema čitanju. Oboje su otpušteni iz sanatorijuma 1914. Gala se vratila u Rusiju, a Éluarda se odazvao vojnom pozivu, ali su se prije toga zaručili. Vjenčali su se nakon 3 godine. Njihova kći, Cécile, rođena je 1918. Gala je prezirala majčinstvo, maltretirala je i ignorirala svoje dijete. Éluard, koji je već bio poznat kao pjesnik bio je u vezi sa vodećim ljudima u nadrealističkom pokretu, a posebno kreatora u literaturi magazina: Andre Breton, Philippe Soupault i Louis Aragon. Gala je prisustvovala nekim od njegovih sastanaka. Godine 1922. je počela vezu sa Maxom Ernstom, koju je prekinula 1924. , a ostao je niz njezinih portreta. Imala je prijateljske odnose i sa pjesnikom René Char, a posebno s René Crevelom.

S Éluardom, Gala je počela sudjelovati u pokretu nadrealizma. Bila je inspiracija za mnoge umjetnike, uključujući Éluarda, Louisa Aragona, Maxa Ernsta i André Bretona. Breton ju je kasnije počeo prezirati, tvrdeći da ima destruktivan utjecaj na umjetnike s kojima se sprijatelji.

1929. je upoznala Salvadora Dalíja. U aprilu te godine Dalí je otišao u Pariz kako bi predstavio film „Andaluzijski pas”, i tamo ga je Camille Goemans, belgijski pjesnik i vlasnik galerije, predstavio Paulu Éluardu. Dalí ih je pozvao da provedu ljeto u Cadaques. Goemans i njegov prijatelj, kao i René Magritte i njegova supruga, i Luis Buñuel, Paul Eluard i Gala, i kći Cécile, svi su proveo neko vrijeme tamo. Kada se slikar sastao sa Galom on se zaljubio u nju. Čak i nakon raspada njihovog braka, Éluard i Gala ostali su bliski i dobri prijatelji.

U svom djelu „Tajni život”, Dalíja je napisao: “Ona je predodređena da bude moja Gradiva (ime dolazi iz naslova romana W. Jensen, glavni lik koji je bio Sigmund Freud; Gradiva je u njoj junakinja), koja se kreće prema naprijed, moja pobjeda, moja žena “. I Gala će zaista nakon toga ostati zauvijek na slikarevoj strani, tako da im se od toga trenutka povezuju biografije.




Veliki mastrubator


U duhu svoje ličnosti, počeo je s veličanstvenom slikom, koja će postati uistinu slavnom: Veliki mastrubator (1929.).

Kromolitografija čija se kompozicija temelji na središnjem liku žene koja miriše ljiljan. Međutim, pod Dalíjevim kistom, ovaj prizor poprima potpuno drugačije značenje, a istodobno je isprepleten svježim sjećanjem na važan ljetni susret s Galom u Cadaquèsu na stjenama Cape Creusa.

Na slici je prikazana velika glava pisao je blijeda poput voska, s izrazito ružičastim obrazima, dugačkim trepavicama te impresivnim nosom pritisnutim na zemlju. Na mjestu usana, kojih nema, nalazi se golemi skakavac. Njegov je trbuh raščlanjen i prekriven mravima, glava je oblikovana u stilu arhitekture i ukrašavanja iz 1900.

Dakle, ova slika svjedoči o prvom susretu Dalíja i Gale te o stanju u kojem ga je odlazeći ostavila.

veliki mastrubator
1929. Veliki mastrubator

 




Brak Dalíja i Gale


Iako su živjeli zajedno od 1929., vjenčanu ceremoniju imali su 1934., ali brak je sklopljen tek 1958. godine u Angels kapeli, u blizini Girone, nakon Papine dozvole jer je Gala već bila u braku. Zbog navodne fobije od ženskih genitalija, navodi se njegova izjava da je bio djevac kad su se upoznali na Costa Bravi. Postala je njegova muza, svakodnevno ga inspirirala i pojavljuje se u mnogim njegovim djelima.

Dalí je potpisivao svoje slike sa svojim i njezinim imenom. Naveo da je Gala djelovala kao njegov zastupnik i pomagala u preusmjeravanju njegovog fokusa. Prema svemu sudeći, Gala je imala jak seksualni nagon, a tijekom svog života imala brojne izvanbračne afere (među njima i sa svojim bivšim suprugom Paulom Éluardom), koje Dalíju ne smetaju već ih potiče. Imala je sklonost za mlade umjetnike.

dali-gala

Godine 1968. slikar je kupio Gali dvorac u Púbolu, Girona. Između 1971. i 1980. Gala je često  provodila vrijeme u svom dvorcu, uvijek ljeti. Neuobičajen brak uključivao je i pisani dogovor o posjeti dvorcu za Dalíja. Upravo tamo je Gala i sahranjena, nakon njene smrti 1982. Od 1996. dvorac je  otvoren za javnost kao Gala-Dali Castle House Museum u Púbolu.
Elena-Gala-Salvador-Dali




Odnos s ocem


Dalí nije prisustvovao otvorenju svoje prve izložbe u Parizu 1929. godine, već je pobjegao s Galom. Ludo zaljubljeni, otišli su dva dana prije ključnog događaja, uputivši se u Barcelonu.

No nad ljubavnom idilom su se idilom ipak nadvili oblaci, prekinuvši medeni mjesec, Dalí se vratio prvo da bi pokupio novac od Goesmana, koji je gotovo sve njegove slike prodao po cijeni od šest do dvanaest tisuća franaka. I što je najvažnije, da bi se suočio s obiteljskom olujom, koja je bjesnjela kod kuće.

Iz obzira prema svom ocu, Dalí je dugo vremena tajio razloge razdora u obitelji i svog izgona iz nje. Slika Zagonetka Williama Tella (1933.), koju je umjetnik kasnije protumačio, djelomično nam otkriva tajnu. Kao i uvijek kad se radi o Dalíu, suočeni smo sa strojem besprijekorno točnog mehanizma.

Zagonetka Williama Tella
1933. Zagonetka Williama Tella

William Tell je moj otac, a maleno dijete koje drži u naručju sam ja. Umjesto jabuke, na glavi imam sirovi kotlet i otac me želi pojesti. U sićušnoj ljusci oraha kraj njegove noge nalazi se djetešce u liku moje žene Gale. Ona je pod stalnom prijetnjom očevog stopala koje bi, da se i mrvicu pomakne, zdrobilo orahovu ljusku.“ Ovom je slikom Dalí poravnao račune s ocem, koji ga je razbaštinio, jer je živio s raspuštenicom, Galom. No kako uz Dalía ništa nije moglo proći jednostavno, on je i ovom prilikom, Williamu Tellu namjerno napravio Lenjinovo lice, s jedinim ciljem da izazove bijes nadrealista.

Drugi razlog Dalíjevog razmimoilaženja s ocem, nesumnjivo je potaknut slikarevim postupkom kojim je htio šokirati nadrealiste. Tijekom nekoliko dana mjeseca studenog, provedenih u Parizu, Dalí je članovima grupe pokazao pobožnu kromolitografiju sa zorno prikazanim Svetim srcem, koju je kupio u Rambli u Figuerasu. Preko slike je neuredno napisao: „Ponekad iz puke zabave pljunem na portret svoje majke“.

Dalíev je otac, shvativši ovaj postupak kao grubo vrijeđanje uspomene na pokojnu ženu i Dalíevu voljenu majku, bio duboko pogođen i nikad sinu nije oprostio sramotnu epizodu. Evo što je Dalí rekao u vlastitu obranu:

U snu čovjek može obeščastiti one koje netko u stvarnom životu obožava i može sanjati da pljuje na nečiju majku. U nekim religijama pljuvanje često ima karakter svetog čina“.

Ipak, bilo je to objašnjenje koje čak ni najliberalniji činovnik iz Figuerasa ne bi mogao prihvatiti.




Pobuna prema ocu


Dalíjev je otac svima govorio: „Ne brinite. On uopće nije praktičan mladić i nije sposoban kupiti čak ni kartu za kino, najviše za tjedan dana vratit će se u Figueras, do grla u blatu, moleći za oproštenje“.

Nije međutim računao na Galu i na njezinu oštroumnu ustrajnost. Umjesto do grla u blatu, Salvador se je kasnije vratitio ovjenčan slavom. Pobijedivši oca, postao je junakom. U svom dnevniku jednog genija, Dalí citira Freuda: Junak je čovjek koji pruža otpor očevom autoritetu i zatim ga pobjeđuje.

Budući da je obožavao svoje selo okupano blistavilom sunca te nije podnosio niti jedan drugi krajolik, jednostavno se morao što prije vratiti. U skrovitoj uvali blizu Cadaquèsa, Dalí je kupio najtrošniju ribarsku kolibu. Ironijom sudbine, platio ju je novcem zarađenim prodajem slike Starost Williama Tella (1931.), koja još jednom prikazuje njegovog oca, ovaj put kako protjeruje Salvadora i Galu izvan domašaja svoj pogleda. Slika oslikava svađu u obitelji te početak druge ljubavne priče, koju će Dalí otada i nadalje prikazivati na platnu za platnom, oslikavajući povijest njihovog zajedničkog života.

Starost Williama Tella
1931. Starost Williama Tella

Spoznavši da je prognam iz očeve kuće, Dalí se pobunio odrezavši kosu, kao da glavu posipa pepelom. Simboličko svjedočanstvo ovog čina prisutno je u fotomontaži, sastavljenoj od fotografije Dalíja obrijane glave i fotografije Gale. Fotomontažu je osmislio Dalí za naslovnicu svoje knjige ljubav i sjećanje, koju su 1931. godine objavili nadrealisti u Nadrealističkoj nakladi.

Fotomontaža
1930. Dalíjeva fotomontaža

U Tajnom životu Dalí piše: „Potpuno sam obrijao glavu, zatim sam pramenove svoje crne kose zakopao u jamu, iskopanu samo za to priliku, u koju sam istodobno stavio hrpu ljuštura morskih ježinaca, pojedenih tog popodneva. Nakon toga sam se popeo na brežuljak s kojeg se mogao vidjeli cijeli Cadaquès i tamo sam, sjedeći ispod maslinovih stabala, proveo duge sate, razmišljajući o pogledu na krajolik mog djetinjstva, moje mladosti i moje sadašnjosti“.




Ja sam nadrealizam


Godine 1936., Dalí sudjeluje na Međunarodnoj londonskoj nadrealističkoj izložbi gdje je održao predavanje pod naslovom Fantomes paranoiaques authentiques. Zanimljivo je da je govor održao u ronilačkom odijelu, a osim toga nosio je i biljarski štap i sa sobom je na podij doveo dva ruska hrta, a ronilačka kaciga morala mu je biti otvorena kako bi došao do daha. Dalí je to objasnio ovako:

„Samo sam želio pokazati da ‘zaranjam duboko’ u ljudski um.“

Iz ovog perioda postoji i jedna zanimljiva anegdota o Dalíju koju je ispričao Luis Buñuel. On je rekao da su Dalí i Gala, koji su bili pozvani na jednu zabavu pod maskama, došli odjeveni kao Lindberghovo dijete i otmičar, što je izazvalo veliko nezadovljstvo ostalih uzvanika, ali i medija. Pritisak medija bio je toliki da se Dalí javno ispričao, što ga je dovelo u nevolje s nadrealistima koji su ga oštro osudili jer se ispričao zbog nadrealističkog čina kojeg je napravio.

Tijekom ovog perioda, nadrealisti su postali opravdano uznemireni Dalíjevim bombastičnim izumima i objektima jer se on sam počeo smatrati jedinim pravim nadrealistom, a sam nadrealizam počeo je izjednačavati sa sobom. To potvrđuje i njegova izjava:

„Nadrealizam se već sada izjednačava s Dalíjem… Za sve se govori da je dalíjevsko… mekoća, ukrasi koji se rastapaju, ljepljivost, biološka razgradnja i truljenje, neobični srednjovjekovni predmet nepoznate upotrebe. Mistična tjeskobna svjetlost koju je u slikarstvu otkrio La Nain – isto je dalíjevska. Pariški kruh više nije bio pariški. Bio je to moj kruh, Dalíjev kruh, Salvadorov kruh.“

I doista, Dalíjevi nadrealistički objekti izbacili su iz središta pozornosti sve ostale nadrealiste. Upravo tijekom ovog perioda je Breton optužio Dalíja za branjenje novog i iracionalnog u Hitlerovom fenomenu, no Dalí se brzo obranio rekavši: „Ja sam Hitlerist ni faktično ni namjerno.”  No, kada je Francisco Franco došao na vlast nakon Španjolskog građanskog rata, Dalíjeva potpora novom režimu rezultirala je, između ostalog, njegovom izbacivanju iz nadrealističke skupine. No, na to izbacivanje, Dalí je odgovorio:

„Ja sam nadrealizam.“




Dnevnik genija


Ova će knjiga dokazati da se „svakodnevno življenje genija, njegovo spavanje, njegova probava, njegove zanesenosti, njegovi nokti, njegove hunjavice, njegova krv, njegov život i njegova smrt, da se sve to bitno razlikuje od življenja svega ostaloga čovječanstva“. Dakle, ova je jedinstvena knjiga prvi dnevnik što ga je napisao genij. Štoviše, jedinstveni genij koji je imao jedinstvenu sreću da se vjenča s genijem Gale, jedinstvenom mitološkom ženom našega vremena.

dnevnik genija
Naslovnica za knjigu dnevnik genija

Naravno, ovdje neće biti izneseno baš sve. Bit će i neispisanih stranica u mom dnevniku koji obuhvaća razdoblje između 52. i 63. godine mojega više-nego-tajnoga života. Na moju molbu i uz suglasnost mojega izdavača, određene godine i određeni dani moraju zasada ostati neobjavljeni. Demokratski režimi nisu spremni objaviti zapanjujuća otkrića koja su meni savršeno obična. Ono neobjavljeno pojavit će se poslije, u osam sljedećih svezaka prve serije Dnevnika genija, ako to okolnosti dopuste, ili u drugoj seriji, kad Europa ponovno otkrije svoje tradicionalne monarhije. A dotle želim da moj čitatelj ostane bez daha i da u jednom Dalíevu atomu upozna sve ono što zasada može saznati. To su jedini i dostatni, ali i savršeno uvjerljivi razlozi na temelju kojih će sve što slijedi, od početka do kraja (neovisno o meni samome), biti genijalno na jedan neprekidan i neizbježan način već i zbog toga što je riječ o istinitom Dnevniku vašega vjernoga i skromnoga sluge.

Dalí, naime, u maniri rasnog pisca, bez imalo srama, uz raspojasan humor i iskričavu komiku, razgolićuje sve svoje tajne, iznoseći svoja estetska, čudačka, filozofska i životna razmišljanja, svoje muke slikara koji teži savršenosti, svoju ljubav prema Gali, priče o neobičnim druženjima s Bretonom, Lorcom, Bunuelom… On je “nadrealno” nadaren za opisivanje riječima gotovo kao i kistom, posjeduje bogatstvo izraza, donosi brze i lucidne prosudbe, dok mu misli neuhvatljivo lete.

No, ipak, ovaj je dnevnik prije svega dokument o jednom revolucionarnom slikaru, izuzetnom i nezaobilaznom u povijesti umjetnosti, o jednom kreativnom duhu izrazite senzibilnosti, prepunom čudesa i blještavila. Iako se ponekad teško odlučiti da li više cijeniti autorovu iskrenost u neskromnosti ili neskromnost u iskrenosti, prosuditi o njegovoj ludosti ili genijalnosti, ljubitelji umjetnosti i snažnih emocija mogu poput psihijatra strastveno uroniti u ove stranice, kao u slučaju kad kaže:

Jedina razlika između mene i luđaka, je u tome što ja nisam lud.




suradnja Dalíja i Else Schiaparelli


Elsa Schiaparelli bila je najistaknutija, talijanska modna dizajnerica i osoba koja je početkom 20-ih godina prošlog stoljeća jedina prava konkurencija  Coco Chanel.

Dalí i Elsa Schiaparelli zajedno su ostvarili neke od najčuvenijih djela. Bez obzira što ni jednom dizajnu nisu dali ime, četiri glavna dizajna su dobila svoje prepoznatljive nadimke:

Jastog haljina (eng. lobster dress) je jednostavna, bijela, večernja haljina sa motivom jastoga. Dalijevog motiva koji je imao običaj ubacivati u svoja djela-proizvode. Njegov sliku za Schiaparelli Sache, vodeči dizajner preslikao je na svilu. svilu.

Haljina suza (eng. teras dress) je bijela, večernja haljina koja ima veo dugačak do butina i motive koji daju iluziju životinjskog mesa. Suze su namijenjene da predstavljaju krzno, a sama haljina je napravljena od životinjskog krzna okrenutog iznutra.

Haljina suza
Haljina suza

Jastog haljina
Jastog haljina

 

 

 

 

 

 

 

 

Šešir ciplela (eng. shoe hat) 1933. Dali je slikao Galu sa jednom od njenih cipela na glavi, kako bi 1937. skicirao kapu u obliku cipele za Schiaparelli. Kapa ima oblik ženske cipele na štiklu i objavljena je na jesensko-zimskoj kolekciji 1937.-38.
Osim same Schiaparelli, nosile su je i Gale, kao i  Daisy Flowers, jedna od Schiaparellinih najboljih klijentkinji.

Haljina kostur (eng. sceleton dress) je potpuno crna haljina napravljena od krepa i ima rebra, kičmu i bedrene kosti urađene metodom Tapunto prošivanja (koje daje proizvodu određene slojeve). To je haljina koja je vjerojatno izazvala najviše nelagode i nezadovoljstva kod publike.

Hanjina kostur
Haljina kostur